четвртак, 31. мај 2012.

Pad Carigrada...


 Proročanstva o padu Carigrada



 Do ove legende sam došla sasvim slučajno, tragom datuma 29.maj, meni lično veoma važnog, jer je to dan mog venčanja..
Tada saznah da je ovaj datum  zapamćen u svetskoj istoriji kao dan kad je pao Carigrad..
O ovom događaju sam znala razne  druge detalje koje smo učili iz istorije, dok  ovu legendu  nisam ranije čula, i zato je 'širim' dalje...



http://i7.photobucket.com/albums/y298/GeorgeBethanis/Constantinople.jpg




...''Carigrad se ne može na mač uzeti, sve i da ga sultan opseda sedam puta sa sedam strana i sve i da mu još tri junačke časti sijaju sa čela. San rečito kaže, car, koji bude nosio vučju šapu, taj beleg srpskog plemena, neće pasti ni od sablje ni od samostrela. (Konstantin XI Dragaš, od majke Srpkinje Jelene, čije je prezime sam sebi dodao, poslednji vizantijski car.) Prosto zato što se Srbi oružjem ne mogu pobediti. Taj narod se ne plaši nesreće, ni ratnih sprava, tu pretnje ništa ne koriste, ta luda hrabrost je u ratu svašta kadra da uradi, ona samo smišlja kako će u boju slavno da pogine, a to zacelo, svaku računicu dovodi u pitanje. Ipak, ima nešto što tu srčanost prevazilazi, ima nešto čime se ta prkosna snaga može zauzdati, ima nešto čime se Srbima ratna sreća može ukrasti. Ta kob u koju je đavo sneo jaje, to zlo oko koje samo sebe urekne, ta reč koja se svađa sama sa sobom jeste izdaja. Izdaja i samo izdaja. Izdaja je protiv Srba jedino oružje, na izdaju opominje predskazanje, izdajom se taj car od srpskog semena može vezati u devet čvorova, ta reč u svojim nedrima krije ključ za kapije Carigrada. Ono što je sudbinom predodređeno nije nepromenljivo, pa ako Carigrad preseče jezik verolomnika, ako se na vreme otkrije urota mračnih sila, pod bedemima grada zauvek će sagoreti jedna velika želja i luda strast. Samo će ostati, bespomoćan i sam, tek jedan neostvareni san. Ako pak ne bude tako, za poslednjeg vizantijskog cara neće biti drugog puta do onog što vodi u nebo. Taj car, rođen da palo podiže i razoreno utvrđuje, ispuniće svoju sudbinu glasom časti i predačke vrline. Kad kapije grada budu otvorene, kratko će reći: ''Grad je pao za mene nema više razloga da živim.'', i tim rečima će se preseliti iz ovog sveta, među besmrtne.
.
.
.

Zaista, nesrećni car Konstantin, tragično će izgubiti Carigrad, u senci jedne dobro organizovane izdaje, koja nikada do kraja nije razjašnjena. Ipak, ovaj hranri car, koji je tako ponosno nosio prezime Dragaš, u odsutnom trenutku će se opredeliti za ranu smrt i besmrtnu slavu, drugim rečima, časno će ispuniti svoju sudbinu. Pošto će svoj grad i sebe preporučiti milosti Hrista i senima prvog hrišćanskog cara, svetog Konstantina, do kraja će junački braniti utvrde, opsednute nezamislivim ratnim spravama i opkoljene sa 150 000 sultanovih vojnika. U svemu jedino zbunjuje činjenica da telo, skiptar i mač poslednjeg vizantijskog cara, nikada nisu nađeni. Uprkos svim nastajanjima, biće to jedina stroga zapovest Mehmeda II koja nikada nije izvršena.
Ma kakva bila istina, predanje kaže, heroj iz poslednjih dana hrišćanskog Carigrada, car Konstantin, sa nekolicinom pravednika se omramorio i u najdubljem snu čeka da gresi budu oprošteni. Mramorni car spava uspravno, skriven na Zlatnoj kapiji u tvrđavi Sedam kula i kada dođe vreme, kada kucne čas, probudiće se iz svog dugog sna.''...
(odlomci iz knjige ''Mesečeva rosa'', Teodore Tare)




Zlatna kapija, Yedikule, Porta Aurea of Byzantium




''Krajem 1452. sultan Mehmed II Osvajač  je počeo pripreme za opsadu Carigrada, a u proleće 1453. krenuo je sa svojom vojskom i topovima iz Jedrena i 2. aprila se ulogorio pred zidinama grada. Poslao je glasnike u grad da nagovore branioce na predaju, obećavši im slobodan izlazak iz grada i mogućnost da ponesu svoju imovinu. Vizantijski car, Konstantin XI Dragaš (1448—1453), uzdao se u pomoć sa Zapada i nije hteo da se preda. U Carigradu su se već nalazili strani vojnici, najvećim delom Đenovljani i Mlečani, koji su tamo, pre svega, branili svoje interese. Dugo trajanje opsade i saznanje da očekivana pomoć sa Zapada neće doći, dovela je stanovnike do panike. Onda se jedne noći dogodilo nešto, što su branioci shvatili kao negativan znak i to je unelo još veći nemir među njih…
Pred početak opsade sa pojavom otomanske vojske grad i njegovu okolinu su potresla dva manja zemljotresa i nekoliko provala oblaka, što je tumačeno kao rđav znak.




Pohod Osmanlija i prenos Vasilevsa, slika Fausta Zonara



U noći punog meseca, 24. maja, došlo je do pomračenja meseca i puna tri sata bio je potpuni mrak. Vizantinci su se setili jednog starog proročanstva da će Carigrad pasti kad nestane meseca. Da bi razbio strah koji je zavladao u gradu i podigao moral i  ratni duh svojih ljudi, car Konstantin je naredio da se iznese ikona Bogorodice, zaštitnice grada, i nosi u procesiji ulicama. Ikona je, prilikom procesije, iznenada ispala iz svog postolja i pala na zemlju. Onda je počelo jako nevreme, praćeno pljuskovima i gradom. Procesija nije mogla da se nastavi. Sledećeg jutra, Carigrad je osvanuo obavijen gustom maglom. Uveče, kad se magla povukla, mogla je da se vidi misteriozna svetlost na Svetoj Sofiji koja se lagano uspinjala ka pozlaćenom krstu na vrhu. I jedni i drugi primetili su ovu svetlost. Turci su ovo protumačili kao dobar znak za njih, dok su Vizantinci sada izgubili skoro svaku nadu u spas.
Neka novija naučna istraživanja smatraju da je posledica takve čudne boje svetlosti bilo zapravo veliki oblak prašine, posledica vulkanske erupcije na Pacifiku koji je baš tada stigao do Carigrada i stvorio takvu čudnu nijansu svetlosti, poput one koja se nadvila nad Evropom posle erupcije vulkana Lakija na Islandu 1783. Istog dana su stražari na bedemima uočili velika svetla u daljini, daleko iza otomanskog logora, što su neki protumačili kao vatre hrišćanske vojske koju Hunjadi vodi u pomoć opsađenom gradu. Nikakva vojska se nije pojavila, niti je stizala, a poreklo čudne svetlosti nikada nije razjašnjeno
  Svi ovi događaji ostavili su velikog traga u sećanjima onih koji su učestvovali i preživeli poslednju opsadu vizantijske prestonice, što se kasnije manifestovalo u njihovim zapisima i memoarima.
Prvi carigradski patrijarh posle pada, Genadije Sholarije, zabeležio je još neka proročanstva vezana za pad Carigrada i same Vizantije. Jedno od njih bilo i ono da se prvi vizantijski car zvao Konstantin, a njegova majka Jelena, a poslednji će takođe biti Konstantin, a majka će mu se zvati Jelena. Na vizantijskom tronu je u ovom teškom času bio Konstantin, a majka mu je bila Jelena, kćerka Konstantina Dragaša.Genadije je takođe primetio i da su se prvi i poslednji patrijarh u Carigradu zvali isto — prvi je bio Mitrofan I, a poslednji Mitrofan II, kao i da između njih nije bilo patrijarha sa tim imenom.
Pored toga, Genadije je ukazao na simboliku datuma u istoriji Carigrada — svi bitni događaji vezani za grad desili su se u maju. Carigrad je osnovan 11., izgrađen 3., a pao 29. maja. Genadije je takođe u svojim spisima skrenuo pažnju i na činjenicu da je prema vizantijskom računanju vremena smak sveta trebalo da se dogodi 1492. godine, što je po njegovom tumačenju vrlo blisko samoj 1453. godini, pa je i sam pad Carigrada predstavljao neku vrstu uvoda u sam smak sveta. Interesantno je da se upravo te godine, 1492, kada je Genadije predvideo smak sveta, desio drugi potupno suprotan događaj koji je proširio horizonte znanja o do tada poznatom svetu koji je sve više jačao — Kristifor Kolumbo je otkrio američki kontinent.
Još jedno proročanstvo vezano za kobna imena bilo je porazno za branioce grada. Naime, po njemu će kraj Carstva da nastupi kada imena cara i patrijarha budu počinjala sa Jo. Tako je i bilo pre potpisivanja Firentinske unije, 1439. Tada je vizantijski car bio Konstantinov stariji brat, Jovan VIII (1425—1448), a patrijarh je bio Josif. Iako je zvanično pred pad grada patrijarh bio Grigorije III, Genadije ga nije priznavao jer je bio unionista . Izgleda da se i to proročanstvo ispunilo…

Koliko su ova proročanstva istinita, nije poznato, ali Carigrad je ubrzo pao. Bilo je to u utorak, 29. maja 1453, dan koji je označio pad jedne velike države koja je skoro celi jedan milenijum predstavljala nastavak Rimskog carstva i koja sada nije izdržala pod naletom mlade turske države.''izvor1

' Koliki je bio ugled i značaj Vizantije, vidi se i iz činjenice da se sultan Mehmed u Konstantinopolju proglasio za novog Cezara, naslednika rimskih careva. Sa druge strane, nećaka cara Konstantina, Zoja Paleologova , 1472. udala se za ruskog princa Ivana III, donevši u Kremlj vizantijsku kulturu, običaje i ceremonijal. Zahvaljujući njoj, Moskva je postala poznata kao “Treći Rim” . Značaj pada Konstantinopolja nije u silasku sa istorijske scene jednog starog carstva, Vizantije, već u stupanju na scenu nove sile u svoj svojoj snazi: Otomanske imperije. Takođe, presečen je izuzetno važan kopneni trgovinski pravac između Evrope i Azije. Kao posledica, Evropljani su sve više počeli da razmišljaju o pronalaženju pomorskog puta do Azije, što je dovelo do otkrića Novog Sveta. Točak istorije se ponovo pokrenuo'.'izvor

   ''Ono što se dogodilo 29.maja 1453. godine za zapadnjake je "pad Carigrada", a za istočnjake "osvajanje". 
Ukratko:  "pad" ili "osvajanje".
 Budući da je moja žena,  koja je studirala na Columbia Univerzitetu  u  New Yorku,  mnogo godina kasnije u jednom svom seminarskom   radu upotrebila reč "osvajanje", američki profesor ju je optužio za"nacionalizam". Međutim,  moju ženu koja je na taj istorijski  događaj gledala kroz naočare turskog obrazovnog sistema  jer se školovala u Turskoj,  i koja je po majci Ruskinja, srce je pomalo vuklo na pravoslavnu stranu. I možda za nju taj događaj nije bio ni osvajanje ni pad, ali nije imala drugog izbora jer se nalazila u procepu između dva sveta, poput nesrećnih ratnih zarobljenika koji nisu imali drugog izbora nego biti ili hrišćani ili muslimani.''

Orhan Pamuk,Istanbul


Mehmed II ulazi u grad

o ovim danima govori i turski hit film Fetih 1453.

ništa posebno, nema mi emociju koja bi upotpunila taj veliki događaj koji je prikazan pristrasno,
baš kroz tursku prizmu gledanja na sve što se dogodilo

субота, 26. мај 2012.

Dozidnice-kuvarice...




Na blogu Tina thinks stalno putujemo..
Ako to nisu aktuelni putopisi, beleške sadašnjeg trenutka, onda je tu vremeplov, koji nas najčešće vodi u neka prošla vremena, preko nekih zaboravljenih priča ili ljudi, ali mogu  i neki  zaboravljeni predmeti poslužiti u tu svrhu....

Bio je to sličaj sa ćilimima,
a ovaj post posvećujem doslovno duhovitim krpama, neobične sudbine.
'Rodile' se početkom 20-og veka, popularnost  doživele 5o-ih i 60-ih, i već 70-ih otišle sa scene.
Odživele jedan skoro 'dobar' ljudski vek i završile u etnografskim muzejima.
 Dozidnice ili kuvarice, na Balkan su stigle iz Nemačke, Austrije, a navodno korene vuku iz Holandije.
Sredinom prošlog veka bile su veoma popularne, prvo u varoškim a naročito u seoskim kućama, iako su na njima uglavnom motivi iz gradskog života.. Platnene, pravougaonog oblika sa navezenim idiličnim ornamentima iz svog okruženja, stajale su na zidovima iznad kreveta, stolova, umivaonika ili šporeta.. Bile su skoro pa obavezni deo seoskog kuhinjskog dekora, sem što su ukrašavale zid, štitile su ga  i od prljanja, a ono po čemu će ostati upamćene po tzv. 'prosvetiteljskoj' ulozi u porodici, doduše na neki svoj duhovit način.
Najstarija tehnika prenošenja motiva je preko drvenih kalupa koji su na jednoj strani imali crtež izveden od tankog lima. Kalup je pritiskan na gumenu podlogu na kojoj je prosejana boja u prahu, bele ili plave boje i poprskana špiritusom. Kasnije se koristila specijalna mašina (pikar) za umnožavanje šablona za vez kojom su pravljene rupice na papiru, a motiv se prenosio prahom kroz otvore. Ipak, najednostavniji način bio je prenošenje motiva aluminijskom kašikom na platno, a u tu svrhu korišćen je i indigo papir.

Kasnije, papirni šabloni ili već odštampani motivi na platnu nabavljani su na vašarima ili u specijalizovanim radionicama za štampanje šablona i platna, kao i putem modnih časopisa i albuma za ručni rad. U tadašnjim časopisima je detaljno opisivana kompozicija ornamenata i preporučivana vezilažka tehnika, boja konca, vrsta i kvalitet platna. 
.Kuvarice-dozidnice' 
su vezle najpre devojčice, ali i devojke i udate žene sa željom da urede kuhinjski prostor po sopstvenom ukusu. Vezene su pamučnim koncem u crvenoj, plavoj, braon, narandžastoj boji, a na pojedinim kuvaricama detalji su naglašeni meliranim koncem. Primenjena vezilačka tehnika je vez po pismu i to zaiglački, pokrstica, bod za popunjavanje, ravan bod, lančani i obamet.
Žene su se utrkivale, čija će biti veselija, belja, duhovitija...
 Dele se na više  grupa: porodične, ljubavne, higijenske, patriotske, holandski motivi, dečje, krevetske, šaljive i ostale.
Postojanje dozidnica potvrđuje težnje tadašnjeg stanovništva za čistijom kuhinjom i ukućanima, blagostanjem u porodici i srećnijim životom.One su nosile poruke o načinu života, željama, navikama I životnim istinama. Iako ih mnogi smatraju kičom, zameraju im se crteži  na nivou predškolskog crtanja (koje je meni baš slatko ), banalne poruke, jeziv pravopis i slabašno ukrašavanje, one su svedočanstva jezika, stihova, stilova odevanja i načina uređivanja kuhinjskog prostora, jednog vremena koje je prohujalo sa vihorom i nekih vredosti koji su makar visile na svakom ćošku kao podsećanje.


ova je mene objasnila:)))





Danas ih retko koja seoska kuća u Srbiji ima, o gradskim da i ne govorimo,
imaju ih samo neki muzeji
-Muzej Vojvodine 158 dozidnica,
-Narodni Muzej Kragujevac 50 dozidnica,
-Muzej grada Mladenovca 60 dozidnica.

Najpoznatiju i meni najdražu dozidnicu ''Kuvarice manje zbori, da ti ručak ne zagori'',
 nema nijedan naš muzej, čekaju da se neko  iz Šumadije ili Pomoravlja doseti da je nađe u bakinoj škrinji i  pokloni nekom od muzeja.
 

 Muzej grada Beograda  je u Noći muzeja 19.maja 2012.u Konaku knjeginje Ljubice ugostio dozidnice iz Mladenovačkog muzeja  i priliku da se posetioci upoznaju sa ''duhovitim krpama''.. 
foto Bodin Jovanović



:))))

"Kuvarice dobro kuvaj, ali ipak novce čuvaj!"
"Cura crna, pa i vino crno, nije čudo, ako sam posrn'o"
"Hladna voda dobro prija, umij se i ti, pa ću i ja"
"Koja žena muža čuva, ta mu dobar ručak kuva"
"Jelo treba tako stvoriti, da ne može niko prigovoriti"
"Vatra gori, kupus krčka, u rerni se peče guska"
"Dobro došli mili gosti, kod nas se ne posti"
"U kujni mužu mesta nema, gde mu žena ručak sprema"
"Ružice, srećo moja, daj da ti ljubim, medna usta tvoja"
"U šumi ljubičica cvate, a u srcu ljubav samo za te"
"Ko se mije dinar da, samo svekar badava, jer se svekar istrošio, dok je mene isprosio".
"Ruka ruku mije, obraz obadvije"
"Il' mi dragi piši, il nemoj nikada doći, teško mi te je čekati u toj tužnoj noći!"
"Muško, žensko, staro, mlado, zrelo voće jede rado"
 „Kuvarice zlato moje, tebe hvali jelo tvoje“, 
„Svaka žena dobre ćudi, kuva ono što vole ljudi“,
 „Dobar ručak mužu daj, u kući će biti raj“, 
 "Čista kuća dobro jelo, to je vredne kuvarice delo", 
„Skuvam ručak sve u šali, al će mužić da me hvali“.
 „Kada ručak skuvam bolje, muž je bolje volje“
 „Od ljubavi nismo siti, treba dobro jesti i piti“.
 „Mani se šale čoveče, izgoreće će mi ručak- šaliću  se doveče“
 „Mudra žena mora znati muža ljubiti i kuvati“.
„Nemoj nikad jelu prigovarati, jer ćeš s time neugodnost stvarati“.

 :)))))

Dozidnice su pravi vremeplov
Dovoljno je samo da iščitate šta sve piše na dozidnicama, pa da shvatite koliko su se neke stvari, odnosi, očekivanja promenili ili koliko nisu:))))

уторак, 22. мај 2012.

Priča iz mog kraja...

Još kao dete sam čula jednu priču kojoj sam zapamtila suštinu, i nedavno sam nabasala na istu,
zato je neću prepričavati već ću je doslovno prepisati,
a vi sami donesite zaključak
Ono što bih pre toga dodala je da je priča istinita,
 radnja je smeštena u  okolini mog rodnog grada, Kruševca u vreme II svetskog rata
(kada su grad  i okolina pretrpeli velike štete u nepovratnom gubitku svojih stanovnika)


Jezero Ćelije , satelitski snimak, na koga vam liči? 
virtuelnasrbija.com/klub/media/?sa=item;in=191

''Priča nas vraća u sredinu 1943. godine, kada je grupa rasinskih partizana, upravo kod sela Ćelija, napala dva nemačka kamiona sa vojnicima koji su se zaputili po rekviziciju u Brus. Jedan kamion je uspeo da se izvuče, dok je drugi uništen u partizanskoj vatri. Izginulo je sedam Nemaca, dok je osmi nekako uspeo da pobegne u šumu, gde se krio sve dok ga nije pronašao jedan seljak...

Događaj se, kako se i moglo očekivati, brzo pročuo, a posledice po stanovništvo bile su strašne. Nemačka vojska je u znak odmazde, prema principu sto za jednog (ubijenog vojnika), streljala 28-29. juna 1943. godine 575-oro ljudi. Njih 324 u Kruševcu i još 251, kao dopunu, na Banjici.
Žrtava bi, sigurno, bilo i više, da se nije spasio onaj jedan nemački vojnik. A o tome šta se desilo tom vermahtovcu, trag je sačuvao Adam Stošić, kruševački publicista, autor hronika sela i turističkih i istoriografskih publikacija, kome su priču posvedočili Đurica Lazić, bivši rasinski partizan, i medicinska sestra, u penziji, Gordana Miljojković Bogojević, oboje iz Velikih Kupaca:

“Čudna sudbina je čekala vojnika koji je izbegao pogibiju. On se krio po okolnim šumarcima, izbegavajući susret sa ljudima. Ipak, kroz dva-tri dana našao ga je jedan seljak iz Kupaca iznurenog i obavestio predsednika kupačke opštine Miloša Bogojevića. Ovaj je odmah u šumi presvukao Nemca, u seljačko odelo, čezom ga odvezao do Kruševca i predao nemačkoj komandi.



Rajskomandant Kni mu se zahvalio i obećao punu zaštitu sela.

I, zaista, kada je kroz nekoliko dana počela racija po rasinskim selima da se skupi dovoljan broj za odmazdu, Kupci nisu uopšte blokirani i ovo, najveće selo u Rasini, nije izgubilo nijednog žitelja u toj nesreći.

No, priča o spasenom Nemcu se nije ovime završila. Ona je svoj epilog doživela u Nemačkoj. Slučaj je hteo da je Miloševa unuka Gordana, kao medicinska sestra 1969. godine, u jednoj nemačkoj bolnici lečila starijeg pacijenta.

Kad mu je, u razgovoru, rekla da je iz Jugoslavije, iz Kruševca, bolesnik je ispričao svoju dramu u Ćelijama 1943. godine. Iznenađena Kupčanka, koja je znala za tu priču, rekla mu je da ga je spasio - njen deda Miloš!
Nemac se silno obradovao i uzbuđeno je zamolio svoju medicinsku zaštitnicu da mu, po svaku cenu, obezbedi susret sa spasiocem.

Gordana se dogovorila s dedom,  i u određeni dan je sa svojim pacijentom pošla na železničku stanicu u susret gostu. Kad je bivši vermahtovac video svog spasioca, pohrlio mu je u zagrljaj, ali samo što su se pozdravili, on se od silnog uzbuđenja srušio na zemlju (inače je bio srčani bolesnik).

Brza intervencija lekara u bolnici je konstatovala težak infarkt, koji je i bio koban po život Nemca.
 Umro je kroz nekoliko dana, ne dočekavši da se gostoprimstvom zahvali svom spasiocu.

Ostala je samo još jedna priča o čudnim putevima ljudske sudbine.“



   




Ono što je zanimljivo je da  selo Ćelije, koje je sačuvalo živote svojih meštana za vreme rata,
danas ne postoji.
Nisu stanovnici otišli u gradove i ostavili svoja ognjišta, već su ostali bukvalno bez zemlje.
Naime, sedamdesetih godina prošlog veka, celo selo, sa crkvom i školom, je potopljeno, a njegovi meštani su bili prinuđeni da se presele u druga sela. 
Na mestu naselja koje je ostalo još samo u sećanjima, izgrađeno je jezero,
zanimljivog oblika, koji možete videti na prvoj slici, čudo pa se ne zove Zmajsko?!

Cilj izgradnje jezera,  koje je u potpunosti izmenilo krajolik čitavog područja, bila je zaštita od “zamuljivanja” Đerdapske hidrocentrale, ali su stručnjaci u tome videli i sjajnu priliku da čitav kraj dobije dobru pijaću vodu.
 Naravno da je bilo otpora i drame ljudi koji su trebali da napuste svoja ognjišta.
Uprkos svemu, posipanje brane na Rasini počelo je 1. maja 1973. godine, na 23. kilometru puta od Kruševca prema Brusu. Gradnja jezera trajala je pet godina. Zarad brane i akumulacija, na prostoru koji je sada pod vodom, eksproprisano je 480 hektara zemlje, iseljeno 180 domaćinstava, uklonjene su ili porušene 292 kuće sa 431 pomoćnom zgradom, a preseljena su i tri groblja. Ovom izuzetnom tvorevinom promenjena je geografska karta. Akumulacija je dugačka 11 kilometara i, kada je napunjena, u nju staje 60 miliona kubnih metara vode. I služi onome čemu je od početka i bila namenjena – vodosnabdevanju čitavog kraja. 
  ipak, ostala je priča koja podseća da je bilo jednom jedno selo
Ćelije

четвртак, 17. мај 2012.

Resavski kraj ...

*In giro per Serbia*

Putopis iz Srbije

Majka sa detetom,Resavska pećina

 Divni predeli, čista izvorska voda, zdrava hrana,
obilje biljnog i žvotinjskog sveta, prostrane bukove šume,  zeleni pašnjaci sa stadima ovaca,
cvetne i mirisne livade, proplanci i bele krečnjačke goleti.
 Na nižem planinskom zemljištu i na pobrđu  hrastove šume, a u nižem delu  njive, livade i voćnjaci...
 Spona između Šumadije i Istočne Srbije -
Resava.

U divnim sunčanim danima, kakav je bio dan kad sam ja posetila Resavski kraj, sve je treptalo i  vrvelo od životne energije i lepote kojom samo priroda može da ispuni ljudsku dušu koja prirodu voli...
A priroda je zaista bila darežljiva prema dolini Resave - o čemu svedoče i mnogi delovi koji su pod zaštitom države već decenijama - Resavska pećina, manastir Manasija, Veliki Buk..
Prošlog vikenda sam posetila ovaj kraj, ne prvi put, sad sam  utvrđivala gradivo ali sam  povela i  moje dečake da uživamo  u blagodetima Resave..
Dakle, sve ovo o čemu ću pisati nalazi se teritorijalno u opštini Despotovac,  koji je od Beograda  udaljen oko 130 km,  a od Niša 140 km.
Do Despotovca možete najlakše doći odvajanjem sa auto-puta Bg-Niš,
kod Jagodine (35km )
ili kod Svilajnca (35km)
ili kod Ćuprije(22km).







Putevi  u ovoj opštini su tipično 'srpski', sa dosta neravnina, i ne baš obeleženi najbolje...
Kod nas se valjda podrazumeva da ste ovde već bili, pa da sada sve znate, i kod koje 'kuće' treba da skrenete...
Sa navigacijom sigurno nećete pogrešiti, mada smo mi stizali na željena odredišta bez navigacije, doduše već prilično naoružani znanjem o tome šta tražimo, a kad bi i malko zapelo uvek bi se našao neki ljubazni meštanin da nam pokaže gde tačno da idemo...






 

(Šta treba posetiti u Resavskom kraju)

 

1.Resavska pećina

 

Prava lepotica, po mom mišljenju najlepša pećina koju sam videla i doživela.
Iz nje sam izašla vidno ozarena, kako reče moj muž, a pećinski  vazduh  mi je jako prijao, kao i onaj divni pećinski nakit, nestvarne lepote i nezamislivo pravilnih oblika, koje samo umetnica nad umetnicima, Majka priroda može stvoriti.

 Bila sam toplo obučena sa sve jaknom i kapom na glavi, dok je napolju bilo blizu 30 stepeni, ali spoljašnja temperatura nema veze sa pećinom. U njoj je temperatura konstantno  niska, i da bi pećinu opušteno razgledali, neophodno je da budete dobro obučeni. Iznajmljivanje jakni je moguće i košta 500 dinara.
Sigurna sam da  je moram ponovo posetiti.
Pošto je bila ogromna gužva vodič nije mogao da zastaje u svakoj dvorani i pojedinačno objašnjava i pokazuje, već je sve sveo na 5 minuta priče u Koncertnoj dvorani, što je stvarno veliki minus i propust.
Da nisam imala predznanje šta treba da tražim i gde da gledam, pitanje je šta bih videla.



Osnovne informacije o pećini


Najpoznatiji turistički objekat  ovog kraja, svakako je Resavska pećina, koju godišnje poseti  oko 50.000 ljudi.
To je inače prva uređena pećina u Srbiji, koja preko 30 godina u svoja nedra prima sve ljubitelje prirodnih lepota.
Resavska pećina je jedinstven speleološki objekat.  
 Resavska pećina se nalazi na 20 km od Despotovca, u krečnjačkom brdu zvanom (Babina glava), na obali kraškog polja (Divljakovac). Spada u najlepše pećine u našoj zemlji. Ranije su za pećinu znali samo čobani koji su se sklanjali od nevremena sa stadima ovaca. Jedan od čobana je otkriva 1962. godine sa svilajnačkim planinarima, da bi već  iste godine ona bila detaljno ispitana od strane novosadskih speleologa, na čelu sa dr Jovanom Petrovićem. Radovi na uređenju pećine su trajali 10 godina, što znači da je pećina zvanično otvorena za posetioce 1972. godine, tačnije 22. aprila. Ispitano je oko 4500 metara hodnika, prohodna staza za posetioce je duga 800 metara. Spiralna staza kojom se kreću posetioci prolazi kroz 8 dvorana smeštenih u dva nivoa.

Duga je 4,5 km zvanično, mada je vodič rekao da najnovija istraživanja pokazuju da je mnogo duža, do 60 km, i pruža se u pravcu prema Boru..
 Detaljno je istraženo 2830 m, a za posetioce je uređeno oko 800 m.
Jedna je od najstarijih ispitanih pećina u našoj zemlji, stara je oko 80 miliona godina, dok se stari nakit u pećini procenjuje na 45 miliona godina.   Unutrašnjost pećine obiluje brojnim i raznovrsnim dvoranama, kanalima, galerijama, stubovima, stalaktitima, stalagmitima, draperijama i okamenjenim vodopadima.
Po bogatstvu i raznobojnosti nakita, Resavska pećina opravdano nosi epitet resavske lepotice.

Nakit pećine počinje od samog ulaza koji se nalazi na 485 m n.v. 
Nakit nastaje rastvaranjem kalcijum karbonata, a boja zavisi od minerala kroz koji prođe voda. Nakit se pojavljuje u tri boje, a to je crvena, žuta i bela. Najdominantnijia je crvena boja koja potiče od oksida gvožđa, bela potiče od kristalnog kalcijuma, a žuta od primesa gline.

 Spiralnim stepeništem se prolaze dva nivoa pećine, gornji i donji, 80 m u dubinu zemlje (toliko je uređeno).

Ima nekoliko dvorana:
1.Dvorana sraslih stubova (Dvorana kolonada) - Prva dvorana na samom ulazu u gornji nivo pećine, stalagmiti su srasli sa stalaktitima i oformili pećinske stubove, bogatstvo kristalnih formi i boja.
2.Dvorana Kosnica - druga dvorana u gornjem nivou, ime je dobila po tri stalagmita koja podsećaju na prvobitne trmke-vrskare. Tavanica je ispunjena belim cevčicama koje podsećaju na pokošenu livadu.
3.Suvi kanjon - najsuvlji deo pećine u kojoj je konstantna temperatura 7°C, i vlažnost vazduha 80%. Ima najmanje nakita jer je tavanica od brecastog mermera, koji ne propušta vodu.
4.Predvorje istorije - u ovom delu pećine pronađeni su ostaci pračoveka i njegovovi alati  (vrh kamenog koplja i sekira, kao i lobanja polarne lisice).
5.Kristalna dvorana - u gornjem delu pećine, jedna od najbogatijih pećinskim nakitom, i kristalnim formama (obešeno jagnje, zatvor, stopalo slona, poljubac kroz hiljadu godina).
6.Koncertna dvorana - Nosi još i naziv dvorana kipova ili glavna dvorana. Najveća i najlepša dvorana, pripada donjem delu pećine, nalazi se na najnižoj tački od 450 m.n.v.  Ime je dobila zbog akustičnosti. U neka bolja vremena, u ovoj dvorani su održavani koncerti. Ispod ove dvorane nalazi se treći nivo pećine koji je još uvek zatvoren za posetioce, u kome je još aktivna ponornica.
U ovoj dvorani se nalazi kip majke sa detetom koji je ujedno i zaštitni znak Resavske pećine.
Pored kipa majke sa detetom nalazi se glavni noseći stub visine preko 30 m i prečnika oko 27 m,   zatim bigrene kadice, Afrodita, krivi toranj u Pizzi,  džamija,  i pregradni zid Ćelekula.
7.Bobanova dvorana - Ime je dobila po dečaku koji je prvi kročio u ovu dvoranu,sinu profesora Jovana Petrovića, koji je istraživao ovu pećinu  i sa 9 godina sa ocem ušao u neistraženu pećinu.
8.Menza - Ime je dobila po tome što su je speleolozi u vreme istraživanja koristili za obedovanje. 
 Cena ulaznica  - za odrasle - 300,00 dinara ; za učenike -  250,00 dinara          

    
Radno vreme od 09-17h
Sezona u Resavskoj pećini počinje 01.04. i traje do 15.11. Van tog perioda grupne posete se zakazuju.
===================================
Dužina staze...780m,
oko 40 min zadržavanja u pećini
Temperatura u pećini tokom cele godine je 7°C (jakne obavezne i udobna , ne klizajuća obuća).
Vlažnost vazduha u pećini je od 80-100%.
 Fotografisanje je dozvoljeno, mada je godinama bilo zabranjeno, tako da mogu podeliti ono što sam slikala svojim aparatom, mada je za ovu pećinu potreban mnogo bolji aparat, manja gužva i puno vremena da bi to bilo stvarno kvalitetno.. Na aparatu nemam nikakve mrlje a na slikama iz pećine se mestimično pojavljuju zanimljivi krugovi,
tzv. orbsi, i baš im hvala što su me počastvovali svojim prisustvom..







2.Vodopad Veliki Buk i okolina

dragulj Gornje Resave 








 Veliki Buk ili Lisine je vodopad u istočnoj Srbiji,
 u podnožju planine  Beljanice na rečici Vrelu,
desnoj pritoci reke Resave.

Smešten je na oko 380 metara nadmorske visine, u blizini Resavske pećine. Dugo je smatran najvišim vodopadom u zemlji, sa visinom od 25 metara, dok tokom 1990-ih nisu otkriveni vodopadi na Staroj planini.
Prema tipu nastanka spada u akumulacione vodopade, nastale akumulacijom bigra. U podnožju je formirano jezerce male dubine, okruženo bigrenim blokovima.
Pod zaštitom je države, kao rezervat prirode od izuzetnog značaja Uredbom Vlade Republike Srbije 1995. godine,
kao Spomenik prirode Lisine, koji predstavlja osobenu znamenitost fonda geo nasleđa Srbije.
Zbog širenja leda, početkom februara ove godine, urušio se gornji deo stene sa koje se sliva voda Velikog buka i sanacija će biti moguća tek u letnjim mesecima.
Veliko vrelo pripada malobrojnoj grupi snažnih nekaptiranih kraških izvora i ističe se kao izuzetan primer gravitacionih vrela, dok vodopad predstavlja jedinstvenu pojavu među akumulativnim  bigrenim vodopadima Srbije.
Izvorište sa vodotokom i vodopadom predstavlja geomorfološko-hidrološki kompleks živopisne lepote i vrednosti naučnog, obrazovnog i kulturnog značaja,
te predstavlja prirodno dobro nacionalnog ranga.
Veliko vrelo izbija u vrhu kotline pod vertikalnim odsecima Radoševe pećine. Voda ističe u dnu dugačkog sipara između velikih krečnjačkih blokova u vrhu kratke i plitke dolinice.  Nekada su vode velikog vrela pokretale vodenice i valjavice za sukno. 
Nalazi se na desetak minuta vožnje od Resavske pećine. Najlepši je u proleće jer se tada može videti sa najviše vode, ali u njegovim čarolijama se može uživati i za vreme letnjih vrućina.
Pored samog vodopada postoji nekoliko lepih etno restorana, a svega nekoliko kilometara dalje su kanjon Resave i Resavska pećina. Postoji mogućnost iznajmljivanja soba u blizini.

Do vodopada možete doći na dva načina, jedan je do donje terase, idući stazom pored potoka, a drugi stepenicama kroz šumicu do proplanka lagano se popeti i tu je gornja terasa,  i jedan veliki plato (livada).





O restoranima kod vodopada

 1. restoran na koji nailazite je restoran Lisine Đula, ima veliki ribnjak, prijatnu terasu iznad potoka, raspolaže solidnim sobama za smeštaj, poseduje veliki parking







2. sledeći  restoran na koji nailazite penjući se brdom ka vodopadu, je restoran Vodopad
on je turistima najpoznatiji, ima veliki parking (livadu)  gde je preporučljivo da ostavite auto i pešaka nastavite ka vodopadu, prolazeći baš kroz baštu ovog restorana. Znači, ne možete ga zaobići. Ono što je  moje zapažanje je da je ovo 'eksurzijsko' mesto, gde već po dogovoru, sa već uplaćenim ručkom  i rezervisanim mestima, svraćaju organizovane grupe, tako da je velika gužva, dosta se čeka na serviranje ručka. Možda je tako bilo jer je bio  vikend, verujem da je radnim danima sasvim druga priča.. Mi smo ga zaobišli zbog svega pomenutog..









3. restoran gde smo mi ručali, Krčma  Lisinski Raj , najprijatniji ambijent, relativno brza usluga, sa  igralištem za decu, sa starom vodenicom, prostranom terasom.. Krčma je pored staze za podnožje vodopada, videćete reklamu u stenama, samo treba preći mostić, prolaz kroz stene i eto raja..






stara vodenica, u koju možete zaviriti
srpska salata,pogača i gulaš

 

 

3. Park maketa

 

 

 

 

Na izlazu iz Despotovca na prvom kilometru prema Resavskoj pećini nalazi se Park Maketa. .
Park Maketa je jedinstvena turistička ponuda ne samo opštine Despotovac već i cele Srbije.
Prostire se na površini od 3000m2.
Park je nastao 2008. godine. Više od par godina trajala je izrada maketa. Rezultat je trenutna postavka srednjovekovnih manastira i  srpskih kuća. One su verne replike urađene u razmeri 1:17.
Park Maketa izvan sadašnjeg vremena i prostora vraća nas precima, istoriji i budi u nama divljenje. 
Ovde svet oko sebe vidimo iz neke druge perspektive.
Otvoren je za posetioce u periodu od 15. aprila do 1. novembra od 10h do 18h.
 Cena ulaznice je 100 dinara za individualne posetioce,
a 80 dinara za organizovane grupne posete.

Obezbeđen je parking, a u sklopu parka radi caffe bar sa bezalkoholnim pićima.


crkva Lazarica

Gračanica
Stupovi
Žiča


 

4. Manastir Manasija

 




 Manastir Manasija je jedan od najznačajnijih spomenika srpske srednjevekovne kulture i pripada Moravskoj stilskoj grupi. Manastir je zadužbina Despota Stefana Lazarevića i izgrađen je između 1407. i 1418. godine. Crkva je posvećena svetoj Trojici.  Odmah po osnivanju, Manasija je postala kulturni centar despotovine.
Manastirski kompleks se sastoji od crkve,  trpezarije i utvrđenja sa 11 kula, od kojih se najveća – Donžon, ili Despotova kula,  nalazi severno od crkve. 
Manastir Manasija je  mnogo puta pustošen i razaran. Većina fresaka je nepovratno propala, a mozaik je samo delimično sačuvan. U donjim zonama pevnica očuvani su veličanstveni Sveti ratnici, a u gornjim- scene iz života Gospoda Isusa Hrista i njegove priče iz Jevanđelja. U oltarskoj apsidi naslikano je pričešće apostola i povorka Svetih otaca, među kojima i prvi srpski apostol – Sveti Sava.
Republički zavod za zaštitu spomenika kulture započeo je obimne konzervatorsko-restauratorske radove 1956. godine, koji su još uvek u toku.  2006. godine – tokom restauracije unutrašnjosti crkve i prilikom podizanja poda, izvršeno je iskopavanje moštiju Svetog Despota Stefana. 
 Manastir   je opasan visokim zidom sa 11 kula koji je štitio manastirski kompleks od svog osnivanja pa sve do Velike seobe Srba. Manasija je bila stecište umnih monaha gde se negovala književnost i prepisivačka škola. Odatle je nastala i Resavska škola,čuvena po svojim prepisima i prevodima i posle pada despotovine-kroz ceo 15. i 16. vek. Najveći domet je imala u doba Konstantina Filozofa, biografa despota Stefana. U manastiru je sahranjen njen ktitor.


 
spomenik despotu Stefanu Lazareviću u centru Despotovca

  Pozdrav iz Resavskog kRaja:)


  izvor: